Fojnica - Muzej i galerija

Ispis

Napomena: Zbog uređenja novih prostorija muzej i galerija su do daljnjega zatvoreni.

Daleko najbrojniju i sa stanovišta povijesti umjetnosti najvredniju spomeničku cjelinu samostana čine predmeti crkvene upotrebe izrađeni u metalu. Od više desetina takvih stvari, samo mali njihov dio potječe iz drugih sredina (iz Italije na primjer), dok glavninu čine izrađevine fojničkih kujundžija. Spomenuto se lako shvati kad se ima na umu činjenica da je Fojnica od davnina bila jedan od glavnih centara bosanskog umjetnog zanatstva, naročito na području umjetničke obrade srebra. Osobitu specijalnost fojničkih kujundžija činilo je filigransko umjeće koje je ovdje imalo i određena specifična formalna i dekorativna obilježja, pa je, zbog širine popularnosti u masama, poprimilo izrazito narodni karakter.

Kao i kod ostala dva samostana, i ova zbirka, prirodno, u najvećem dijelu sadrži predmete korištene u vrijeme bogoslužja, nastale pretežno u XIX, ali ih ima i iz XVII. i XVIII. st. Rađeni su uglavnom u srebru, najčešće u tehnici filigrana, mada nisu bez značaja i druge zlatarske tehnike, kao što su graviranje, iskucavanje, probijanje i inkrustacija.

Najstariji sačuvani takav predmet u samostanu je jedna srebrna zdjelica koja formalno i u dekoru pokazuje veliku podudarnost sa sličnim sudovima srednjovjekovnog Dubrovnika i Srbije. Unutarnja strana zdjele sadrži bogat reljefni dekor s motivima ptica i drugih životinja smještenih unutar gotičkih arkada. U dnu zdjelice je plastično izvedena figura jelena u pokretu.

U oltarskom prostoru crkve su četiri srebrena kandila tipična za venecijanski barok. Najveće (vis. cca 60 cm) je obješeno na dugi lanac koji visi sa stropa.

U muzejskoj zbirci je kandilo koje je 1785. izradio majstor Ivan Duić, a kraj njega kandilo fojničkog kujundžije Marka Krilića iz 1843. godine kojemu je, kao neposredan uzor poslužilo spomenuto Duićevo kandilo, ali čiju ljepotu on nije dosegao. U istoj je zbirci i kandilo koje je 1914. napravljeno u radionici

Ive Kalamuta, jednog od posljednjih fojničkih kujundžija.

Samostan posjeduje oko dvadeset srebrnih i posrebrnih svijećnjaka. Šest svijećnjaka smještenih u prostoru križišta crkve vjerojatno su talijanskog porijekla. Jedan svijećnjak potječe iz 1735. a drugi, na kojemu je natpis ZAVIT TRAVNIK, i koji je najvjerovatnije djelo zlatara Ivana Duića, potječe iz 1784. godine.

Među desetak kaleža sa osnovom u obliku šestostrane rozete, na jednom je ugraviran natpis koji objašnjava da je taj predmet nastao troškom fra Rafaela Ostojića i da su ga 1893. izradili domaći majstori Frano i Mijo Ostojić. Izuzev čaške, sav ostali dio kaleža izrađen je tehnikom filigrana, koji u ovom slučaju karakterizira izuzetna minucioznost izvedbe. Dva daljnja datirana kaleža potječu iz 1630. odnosno 1771. godine.

Samostan posjeduje preko dva tuceta križeva, u najvećem broju izrađenih od srebra, ali ima i tri-četiri od drveta sa sedefom i pozlatom. Pažnju privlači križ talijanskog porijekla iz 1753. godine. Križ je sa svih strana prekriven sedefnim pločicama ukrašenim figuralnim motivima i ornamentima dok su na užim stranama slikarski interpretirane oznake simboličkog značenja. Jedan križ potječe iz 1809. godine, a drugi koji predstavlja zavjetni poklon poznate fojničke obitelji Kalamut, iz 1896. godine.

U skupini biskupskih i staračkih štapova jedan završava efektno izvedenom filigranskom jabukom.

Pretežno u tehnici iskucavanja rađene su srebrne i pozlaćene krune kojima su ukrašavane svetačke slike i kipovi, a najčešće biskupski portreti. Jednu između njih, koja ima oblik savijene ploče ukrašenu reljefno izvedenom vegetabilnom dekoracijom i emajlom, izradio je 1822. fojnički zlatar Ivo Krilić. Druga formalno identična s njom potječe iz 1820. godine. Dvije daljnje datirane krune nastale su 1794. odnosno 1799. godine.

U muzejskoj zbirci prezentirani su i po jedan ili više primjeraka kadionica, monstranci, relikvijara, posude za pranje ruku biskupu, kutija za hostiju, lađica za tamjan i posudica za mirisavo ulje, gostarica, bogato ukrašenih okova korica knjiga, željezno zvono saliveno u Đakovu 1865. godine, i mnogi drugi predmeti.

Kao i ostala dva, i fojnički samostan posjeduje vrijednu kolekciju starijeg crkvenog ruha (misnice, biskupske mitre, i drugo). Taj materijal nije još dovoljno sistematiziran, stručno ispitan i znanstveno valoriziran pa je teško dati realnu ocjenu njegove kulturno-povijesne i umjetničke vrijednosti.

U okviru stalne muzejske postavke izloženi su i mnogi predmeti profanog karaktera (oblast arheologije, etnografije, tehničke kulture, kulture stanovanja i odijevanja, narodni običaji, i drugo) koji imaju izuzetan značaj za kulturnu povijest fojničkog kraja, i mnogo šire.

Jedan takav eksponat su i drvorezbarena vrata (visoka 192, široka 91 cm) čija je čitava površina pokrivena vegetabilnom dekoracijom (motiv loze sa cvjetovima). Na vrhu je drveni križ. Vrata predstavljaju lijep primjer drvorezbarskog umijeća domaćih majstora.

Tu su još filigranski cigarluci, lule i kutije za duhan, zatim razna veziva na svili, čohi i lanenom platnu, kao što su, npr. marame, peškiri, stolnjaci, jastučni gobleni i slično, a što sve predstavlja izuzetno dragocjen materijal za proučavanje narodnih rukotvorina, ornamentike i veza.

Pinakoteka

Na zidovima refektorija i samostanskih hodnika, u crkvi i muzeju izloženo je dvadesetak uljanih slika nastalih u periodu XVIII-XIX. st. Gotovo su sve one doskora bile derutne i oštećene pa je uprava samostana angažirala slikara - restauratora Mirka Čurića iz Sarajeva koji je obavio preventivnu konzervaciju na desetak platana. Time je zaustavljeno njihovo dalje propadanje, uz to su privremeno osposobljene za potrebe bogoslužja, razgledanje i proučavanje. U pretežnoj su većini porijeklom iz Italije i Dalmacije, pojedine su rad domaćih slikara a neke su datirane i signirane. Ni za jednu između njih ne može se reći da predstavlja evropski kvalitetni nivo i sve se manje-više, kreću u granicama likovne prosječnosti. No, i pored toga pojedina platna zaslužuju posebnu pažnju kako zbog svog porijekla tako i u kulturno-historijskim relacijama.

To se u prvom redu odnosi na kompoziciju »Bezgriješno začeće« (ili: Molitva za spas od kuge) koja ima slijedeću, dosta nečitku i nepotpunu signaturu: Baschle Ge Vita... Pengo 1784.

Slika (152x119 cm) predstavlja zanimljiv rad, vjerovatno domaćeg umjetnika, jer pored određenih likovnih kvaliteta, osobito prisutnih u detalju, ima i nesumnjiv kulturno-historijski značaj. Očigledno je, naime, da je ovo platno nastalo u uvjetima jedne specifično teške situacije u kojoj se našla Fojnica kada je kuga harala ovim prostorom i donijela teške trenutke stanovništvu koje je bespomoćno da se odupre tom zlu tražilo zaštitu na raznim stranama, prije svih u vjeri i molitvama prema Bogu. Opsjednuti tom stravom fratri samostana stavljaju se u službu puka onako kako su znali i umjeli, pa su u tu svrhu, navodi Batinić naručili izradu ove slike.

Nije poznato tko je autor djela, ali je sigurno da je ono nastalo 1784. godine. Posebnu vrijednost kompozicije čine dvije grupe ljudi obučenih u narodne nošnje jer taj elemenat pruža važnu dopunu boljem poznavanju odijevanja (kostimi, materijal, boja, nakit) hrvatskog življa u Bosni potkraj XVIII st.

Na nešto drugačiji način zanimljiva za kulturnu historiju ovog kraja je i slika »Sv. Antuna Pustinjaka« (95x80 cm), sveca, kojega je, veli Batinić, Fojnica izabrala »za svog zaštitnika protiv tifusa«, bolesti koja se ovdje često javljala »u obliku epidemija«. S tim u vezi, treba istaći da se svake godine u Fojnici slavio 17. siječanj, dan kada je, prema predaji, ovaj svetac umro u pustinji kraj Crvenog mora 356. g.

Na poleđini platna upisana je signatura: F. MICH.CUICH P 1800. Iz tog natpisa moglo bi se pretpostaviti da je autor djela slikar fra Mijo Čuić, rođen u Duvnu oko 1750. gdje je i umro 1809. godine. Za sada je teško dati potvrdan odgovor je li signaturu o kojoj je riječ upisao sam umjetnik, za kojega fra M. Batinić i J. Jelenić navode da je bio »izvrstan slikar« (egregius pictor) koji je u starijoj 1884. godine porušenoj crkvi u Fojnici dekorirao drveni svod i propovjedaonicu, ili je pak ta signatura naknadno došla.

Za kulturnu povijest bosanskih franjevaca, posebno fojničkog samostana, od značaja je i »Portret fra Augustina Miletića« (70 x 55 cm) izložen u okviru tzv. Miletićeve zbirke u samostanskom muzeju. Sliku je izradio Aleksandar Seitz po originalu koji se nalazi u samostanu u Tolisi, a potječe iz 1803. godine.

Među kvalitetnije likovne realizacije spadaju i platna »Sv. Ana i Marija« (145 x 95 cm), »Madona s Kristom« (105 x 82), »Sv. Bono« (85 x 45), »Sv. Juraj« (164 x 132), »Raspeće Kristovo« (85 x 53,5), »Sv. Andrija« ili tzv. Andrijin križ (39 x 32), »Sv. Anto« (63 x 58), velika oltarska kompozicija »Srce Isusovo« (cca 240 x 120), rad Gabriela Schönburg - Windischgrätz iz 1896. godine.

Fondu starijeg slikarstva samostana, na određen način mogla bi se priključiti i jedna omanja (cca 45 x 25 cm) daska koja je služila za sakupljanje novčanih priloga (»lemozine«) u crkvi i na čijoj je prednjoj strani naslikana mrtva priroda s motivom cvijeća u dubokoj vazi. Na podnožju posude rimskim brojem MCCCXXVIII upisana je godina 1328. i taj se vjerojatno odnosi na vrijeme izrade slike. Očigledno je, međutim, da se ovdje radi o grešci jer svi elementi na slici govore da je ona nastala mnogo kasnije, najvjerovatnije početkom XIX st., tj. 1828. godine, i da je, po svoj prilici, pri upisivanju datuma ispušteno slovo D broj 500.

Nakon što je 1884. porušena stara crkva, s njom i ciklus zidnih slika fra Mije Čuića, pet godina kasnije (1889), po projektu Josipa Vancaša, dovršena je sadašnja samostanska crkva za koju je nabavljen nov namještaj - tri oltara kod Stuflessera u Tirolu, orgulje kod Riegera u Šleskoj, dva velika zvona u Innsbrucku i »Put križa« iz Beča.

Oko 1904. godine, za sada još neidentificirani slikari njemačkog porijekla, uz manju pomoć talijanskog slikara Marka Antoninia, dekorirali su novu crkvu. U tjemenu kupole je kompozicija »Uskrsnuće Kristovo« i ona čini središnji dio ovog slikarskog ansambla. Između prozora, u tamburu su polufigure svetih otaca, u donjem vijencu sveci franjevačkog reda, u pandantivima četiri evanđelista, a u koru Krist Svedržitelj i Bogorodica. Pored figuralnih predstava, zidni slikarski ciklus crkve sadrži floralne ornamente i natpise na hrvatskosrpskom i njemačkom jeziku. Ocjena je stručnjaka da ovaj dekor predstavlja zanatski solidno izvedenu slikarsku tvorevinu čiji su osnovni kvaliteti - siguran crtež i logičan raspored figura u prostoru. Zaslužuje pažnju i primjena tzv. grisaille tehnike.

U sakristiji crkve je skulpturska kompozicija »Pieta« visoka oko 90 cm. Skulptura je u najvećem dijelu izvedena od jednog komada drveta i prvobitno je stajala na oltaru. Jako nagnašeno krvarenje Kristova tijela i pretjeran patos u izrazu i kretnjama oba lika upućuju da je ona djelo domaćeg priučenog kipara.

U istom prostoru smještene su drvene figure šest anđela (svaka visoka cca 50 cm). Anđeli su mladolike ljudske pojave prikazane u pokretu i odjeveni u duge, izvana ciglasto i ljubičasto crvene, iznutra plave haljine. Na leđima su im »pozlaćena« krila. Prema sačuvanoj predaji, skulpture je izradio fra Anđeo Ikić (umro 1918/19. g.), uz suradnju fra Frane Majdandžića.

U niši samostanskog hodnika - prizemno izložen je nadgrobni križ od sedre (visok 100, širok po sredini 95 cm) koji je ovamo donesen sa starog rimokatoličkog groblja u Fojnici.

Križ potječe iz 1606. g. i formalno čini usamljenu pojavu u spomeničkom nasljeđu Bosne i Hercegovine. Iz preostalog krnjeg dijela donje polovine vertikalnog kraka izrasta širok barokno oblikovan završni dio nadgrobnika u kome su gotovo potpuno nestala tri preostala kraka i stvorena nova formalna i dekorativna cjelina. Na prednjoj strani nadgrobnika reljefno su izvedeni latinski križ, devet virovitih rozeta i geometrijski ornament, te urezana 1606. godina.

U najbližem srodstvu s njim je drugi jedan, također od sedre napravljen i sa istog mjesta donesen nadgrobni križ (visok cca 125 cm), tim što je ovaj nešto drugačije oblikovan i dekoriran, uz to nije datiran.

U zidu istog hodnika ugrađeno je i šest kamenih ploča s reljefima i natpisima.

Na ploči (27 x 44 cm) od tvrdog žućkastog kamena, porijeklom iz Ostružnice, reljefono su izvedeni motivi koji pripadaju krugu starokršćanske umjetnosti i simbolike. U središnjem dijelu ploče od bijelog vapnenca (51-52,5 x 64) organizirano je kvadratično polje na kome je reljefno izveden ornament križeva. Preostale četiri ploče vezane su za historijat gradnje i opravki samostana i crkve u 1669, 1798. i 1863. godini.