Franjevačka klasična gimnazija i Sjemenište

Ispis

1. Ranije stanje

Školovanje franjevačkog mladog naraštaja dijelilo se na osnovno i donekle na srednje te na više školsko obrazovanje.

Na osnovnom stupnju valjalo je dječake najprije opismeniti u bosanskom ćirilskom pismu i pružiti im osnovne spoznaje. Nakon toga, posebno pažljivo nastojalo se da oni što bolje ovladaju latinskim jezikom. Odabrane dječake, često od osam godina, poučavao bi za to određeni svećenik kroz nekoliko godina. Zatim bi dječaci, s 15 do 16 godina, stupali u godinu novaštva (novicijat), gdje bi se uputili u duhovni život franjevačkog redovnika. Nakon toga redovno bi učili filozofiju, gdje su usvajali i neka opća znanja. Onda bi došla na red teologija, koju su (slično kao i filozofiju) pohađali na nekom učilištu u Dalmaciji, Slavoniji, Ugarskoj, a vrlo često i u Italiji.

Posebno bolna točka u tom školovanju bilo je ono početno poučavanje. Bilo je razjedinjeno, jer je svaki samostan zasebno poučavao svoje đake. To su kušali popraviti početkom 19. stoljeća (1820. do 1836.), ali nisu uklonili glavni nedostatak, razjedinjenost.

Zato je Uprava Provincije na svom zasjedanju u ljeto 1882. u Fojnici napokon odlučila sve ove školice objediniti u jednu zajedničku, u Kreševu, te iste jeseni 1882.

S obzirom na mjesto te škole izbor nije bio sretan jer su prostorije u kreševskom samostanu bile neprikladne: bile su niske i tijesne. Zbog toga su uskoro (pred Božić 1883) premjestili tu školu u samostan u Gučoj Gori, gdje je ona ostala do 1900, do preseljenja u Visoko.

2. Razvitak Franjevačke gimnazije kao školske ustanove

Ta nova škola bila je vrlo skromna: imala je tri razreda i svega 32 učenika, i tri nekvalificirana nastavnika. Bila je gotovo bez ikakve opreme, a nije imala prave ekonomske podloge. Nije imala ni državnog pokroviteljstva, a ni državnog nadzora.

Cilj koji su bosanski franjevci sebi postavili bio je vrlo visok: dostići druge austrijske škole kakva je bila npr. Nadbiskupska gimnazija u Travniku. Ova je odmah, od samog početka, mogla računati s vještim nastavnim osobljem, s dobrom ekonomskom podlogom, s pristojnom školskom opremom te s naklonošću crkvenih i državnih vlasti.

Franjevci su svoj cilj ipak ostvarili, doduše vrlo sporo, tek nakon 35 godina, uz izvanredne napore. Tada su, 1916. godine održali po prvi put viši tečajni ispit (veliku maturu), a nakon još osam godina dobili su pravo javnosti za sve razrede.

Već sam broj učenika može pokazati rast te škole:

školske godine 1882-1883. ima 3 razreda i 32 učenika

" 1900-1901. ima 6 razreda i 83 učenika
" 1914-1915. ima 8 razreda i 156 učenika
" 1929-1930. ima 8 razreda i 390 učenika
" 1939-1940. ima 8 razreda i 536 učenika

No, onda je došao kraj. Godine 1945. i 1946. školi je bio zabranjen rad. Nadbiskupskoj gimnaziji u Travniku to se dogodilo već ranije - početkom 1944.

3. Otvaranje Franjevačke gimnazije prema javnosti

Dok je ova gimnazija boravila izvan Visokoga, primala je samo kandidate za buduće svećenike-franjevce. Samo ponekad i iznimno tada bi je pohađao i neki učenik koji se pripremao za neko svjetovno zvanje.

To se s prelaskom u Visoko mijenja: u školu se primaju tzv. vanjski đaci, najprije katolici i pravoslavni iz Visokog i okolice, a zatim i Židovi. Muslimani su na naše školovanje pred I. svjetski rat gledali s nepovjerenjem; kao da su se bojali da će ih ova škola prevesti u drugu vjeru. Od dvadesetih godina oni su u nju jednostavno nagrnuli.

Tako su naši učenici, između dvaju svjetskih ratova, pripadali raznim kategorijama. To se još jače očitovalo kad je otvoren naš đački konvikt, u koji su dolazili učenici iz raznih krajeva Jugoslavije. Đaci su pripadali trima glavnim kategorijama: sjemeništarcima, vanjskim đacima i konviktorcima. Vanjski đaci bili su katoličke, pravoslavne, muslimanske, protestantske i židovske vjeroispovijesti.

Budući da su mnogi konviktorci ranije učili na realnim gimnazijama, škola je morala uvažiti i tu okolnost, i otvoriti uz klasične, i realne odjele. A kako su kandidati za Franjevački red, nakon VI. razreda, prekidali na jednu godinu svoje školovanje (zbog godine novaštva) i nakon toga nastavljali VII. i VIII. razred, to je povećalo šarenilo ove škole.

4. Rad Franjevačke gimnazije u vrijeme komunizma

Već je rečeno da je rad na ovoj gimnaziji bio godine 1946. zabranjen. Godine 1945. veći dio naših prostorija uzeli su sebi državna gimnazija i državni internati. Vraćali su ih postupno, pod višom prisilom. Neke su vratili 1950. a neke 1963. ili i kasnije. Zauzimanjem provincijala fra Vitomira Jeličića vlasti su našoj školi godine 1947. ponovno dopustile rad, ali samo za svećeničke pripravnike. Tako smo otad imali samo jednu vrstu učenika, ali smo sada primali i učenike Hercegovačke provincije kroz četrdeset godina. Njih je bilo prosječno oko trideset. Kroz četiri godine (1950-1954). držali smo i petoricu sjemeništaraca Vrhbosanske nadbiskupije i trojicu iz Mostarske biskupije. Postupak prema svima bio je posve jednak.

Izuzetno težak udarac našem uobičajenom klasičnom sustavu školovanja zadalo je uvođenje obvezatnog osmogodišnjeg školovanja (1950-1954). Time je trajanje gimnazijskog poučavanja skraćeno na četiri godine, a to je za studij klasičnih jezika zbilja premalo. Druge izmjene (npr. uvođenje engleskog jezika i informatike) lako smo prihvatili.

Zbog napada na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine bili smo prisiljeni nastaviti rad naše Gimnazije na sigurnom mjestu - u Baškoj Vodi. To je trajalo blizu četiri godine (1992-1996) u vrlo dobrim uvjetima, za što moramo biti zahvalni Vladi Republike Hrvatske.

www.fraklas-gimnazija.edu.ba

 

FRANJEVAČKO SJEMENIŠTE

Uz Franjevačku gimnaziju u Visokom postoji i Franjevačko sjemenište. Ono je s njom usko povezano, ali je ipak zasebna ustanova. U svoje vrijeme komunisti su htjeli nametnuti i Gimnaziji naziv "Sjemenište", što je možda potjecalo i iz njihova nepoznavanja. Direktor naše gimnazije upozorio je početkom sedamdesetih godina školske vlasti u Sarajevu da je takav naziv neprikladan: sjemenište je nešto kao internat ili konvikt , a gimnazija je škola . Začudno, u Sarajevu su to uvažili.

Postoji malo i veliko sjemenište. Veliko je za studente teologije a malo za gimnazijalce. Malo sjemenište ima za cilj izdaljeg pripremati za svećenika dječake koji su se odlučili za taj poziv. Ono ih treba razviti u zdrave, sposobne mladiće, intelektualno i moralno prikladne da dragovoljno, štoviše radosno, prihvate Božji poziv. Život u sjemeništu služi tome cilju.

Dobar prikaz ciljeva i sredstava odgoja u ovoj ustanovi pružaju Pravila za pitomce Franjevačkog sjemeništa u Visokom koje je usvojio Profesorski zbor u Visokom, a odobrio ondašnji provincijal fra Josip Markušić 1. X. 1930. Ta se pravila, ponešto ublažena i prilagođena našim prilikama, ugledaju na srodna pravila za franjevačke sjemeništarce u Njemačkoj i Nizozemskoj. Ona naglašavaju pošten odnos gojenca prema tome svom slobodno odabranom pozivu, traže iskrenost i skromnost u zahtjevima, uljudnost, radinost i pobožnost.

Život u sjemeništu, kao i u drugim internatima, ima svojih golemih prednosti ali i svojih nedostataka. Nedostatci su vezanost na skupinu i odsutnost obiteljske topline i bliskosti. Osobne su želje ponešto potisnute i nema dovoljno intimnog proživljavanja. Bitne prednosti i koristi ovoga odgoja sastoje se u stavljanju reda u život mladog čovjeka pa on svoje vrijeme može plodno upotrijebiti. Mnogi su veliki ljudi izrazili svoju zahvalnost što im na taj način mladost nije protekla rasuto i besmisleno.

U visočkom sjemeništu bilo je među odgojiteljima i izuzetno vrijednih i ponekad svetih ljudi. Takvi su bili npr. fra Anđeo Franjić, fra Leonard Čuturić, fra Ljudevit Zloušić.... Njihov živi primjer i prednjačenje životom najuspješnije su odgajali. Njihovi nagovori i napomene bile su injekcije za odgoj i samoodgoj. Tome su služile i redovite ispovijedi svakog tjedna, a osobito godišnje duhovne vježbe.

Ovaj internatski život pružao je svojim druženjem dopunu školskom obrazovanju. Djelovao je svojim udrugama, posebno Marijinom kongregacijom s njezinim redovitim pobožnim, ali i literarnim, sastancima, na kojima su članovi nastupali s člancima, deklamacijama, kritikama i prijedlozima, vrlo odgojno. Izdavali su i svoj đački list Cvijet, organizirali priredbe, akademije i matineje. Tako su se iz nekih od njih s vremenom razvili mladi pisci, koji će svoje sposobnosti pokazati u kasnijem životu.

Golema prednost ovakva života bila je u tome što je on pružao zaštićenost: zajednica je omogućavala bezbrižan život i skrbila se za uzdržavanje, zdravlje pa i za razonodu.