Slutnje zlog vremena
Franjevačka teologija smještena je u naselju Nedžarići u neposrednoj blizini sarajevske zračne luke Butmir. U vrijeme kada je započeta gradnja naše zgrade, 1966. godine, to je područje bilo mahom nenaseljeno - tek poneka kuća tu i tamo. Tadašnje vlasti nam nisu dale povoljniju lokaciju u gradu. Od sredine sedamdesetih godina intenzivirano je naseljavanje srpskoga življa. Bio je to uglavnom siromašni ruralni sloj pučanstva, što je bilo vidljivo po skromnim i nedovršenim kućama koje su građene bez urbanističke suglasnosti. S nekoliko obližnjih srpskih obitelji imali smo povremene kontakte, a ponekad smo im u ponečemu i pomagali. Inače s našim susjedima u okolici nismo imali nikakvih ozbiljnih nesuglasica. Miran susjedski suživot potrajao je i za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku 1991. godine.
U Hrvatskoj je početkom 1992. stvoren privid mira pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. Bio je to krhki mir, kojega je trebalo učvrstiti integracijom okupiranih teritorija, što pak Srbi nikako nisu željeli, budući da su sanjali o Velikoj Srbiji. Za konačni mir trebalo je vremena. Jugoslavenska armija (sada već posve srpska) do konca 1991. velike je količine naoružanja izmjestila iz Hrvatske i Slovenije u BiH. Težište srpske agresije postupno se prenosilo na tlo Bosne i Hercegovine. Još ujesen 1991. u istočnoj Hercegovini srpska je vojska razorila i spalila hrvatsko selo Ravno, ali plamen rata tada nije bio zahvatio BiH. To će se dogoditi pola godine kasnije, kada je srpska vojska započela zaposjedati pojedine gradove i regije. Prva srpska opsada grada Sarajeva vezana je za održavanje referenduma o samostalnosti BiH 29. veljače i 1. ožujka 1992. Tada se većina bosanskohercegovačkih žitelja odlučila za samostalnu i suverenu BiH. Tako su se postavili Hrvati i Muslimani. Srpska politika je, međutim, bila protiv samostalnosti BiH, jer je polazila od teze da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi, što znači da bi BiH bila dio Velike Srbije. S okolnih brda, gdje su se, pod krinkom JNA ukopavali već pola godine naočigled bosanskohercegovačkih vlasti i cijele javnosti, maskirani i naoružani Srbi u noći nakon glasovanja (1. na 2. ožujka) spustili su se u grad i na glavnim prometnicama postavili prepreke (barikade). Na izlazu ispred zgrade Teologije parkirali su jedno teretno vozilo i tako nama zapriječili komunikaciju s gradom. Već su time valjda htjeli kazati kako gledaju na našu prisutnost »u srcu srpske zemlje«. Ta opsadnička »generalna proba« trajala je ipak kratko - samo dva dana.
Prava opsada grada započela je u noći uoči očekivanog međunarodnog priznanja BiH 6. travnja 1992. godine. Istoga dana (6. travnja) gvardijana fra Benedikta Vujicu posjetio je Vojo Kukić u svojstvu predsjednika novo-uspostavljene srpske mjesne zajednice Nedžarići i zadržao se u kraćem neformalnom razgovoru. Od početka opsade kretanje po gradu postajalo je sve opasnije, a prometnice po BiH postupno su »iskopčavane« iz funkcije. Nasilno oduzimanje autâ usred bijela dana postajalo je sve češće. Tako se dogodilo da su fra Mili Babiću uniformirani otimači kod benzinske stanice na Koševu oduzeli auto (VW-golf). (Auto je nekim vezama uspio vratiti fra Mirko Majdandžić , koji je tada bio tajnik u Provincijalatu na Koševu). Sve se učestalije čuje i o snajperistima koji djeluju u gradu. Pucaju na sve što se kreće (djecu, žene, starije osobe). Prostor za kretanje sve se više sužavao.
Studenti su otišli svojim kućama ili na župe uoči Cvjetne nedjelje, koja je te godine padala na 12. travnja. Nakon Uskrsa javili smo im da se ne vraćaju u Sarajevo do daljnjega. Ostali članovi kuće (profesori, sestre...) kroz to su vrijeme bili na Teologiji. Na samostanskom kapitulu 21. svibnja jednodušno smo odlučili da ostajemo koliko to god bude moguće, odnosno koliko to bude do nas stajalo.
Osim nemogućnosti izlaska iz kruga naše zgrade, drugih posebnih neprilika tijekom mjeseca travnja i svibnja nismo imali. U našoj smo zgradi organizirali noćna dežurstva od ponoći pa do 6 sati ujutro - izmjena je bila svaka dva sata. Imali smo dva aparata toki-voki. Jedan je bio kod onoga koji dežura, a drugi u sobi gvardijana. Značenje tih noćnih dežurstava bilo je prije svega u tome, da bi se pravodobno interveniralo ukoliko bi došlo do požara prilikom eventualnog pogotka kuće zapaljivim streljivom. Ništa se drugo nije moglo učiniti jer smo bili u potpunom srpskom okruženju. Naša zgrada je u vrijeme sve učestalijih borbi bila izložena pogocima većega broja puščanih zrna, od kojih su neka probila stakla na prozorima, ali nitko nije bio ozlijeđen. Tom je prilikom u sarajevskom Oslobođenju objavljena vijest, da, eto, ni mi kao vjerska ustanova nismo pošteđeni u pucnjavi. U istoj je notici spomenuto da je između vojske, koja se nalazila u kasarni preko puta naše zgrade, i nas postignut dogovor o nekoj vrsti dobrosusjedskih odnosa. Nije, međutim, bilo nikakvih ni razgovora ni dogovora. Ne znamo kako je iskonstruirana ta vijest, koja nije imala nikakve osnove. Kako smo posredno čuli, kapetan Jovo Đogo , oficir JNA, a kasnije u istoj kasarni oficir srpske vojske, na nekom je od sastanaka srpskih lokalnih vojnih i političkih vlasti inzistirao da naša kuća bude zaštićena, a da on garantira da s naše strane neće biti nikakvih aktivnosti koje bi bile protivne njihovim interesima. Isto je tako do nas doprla vijest da se u tom pravcu navodno zalagao i komandant srpske Teritorijalne obrane (TO) u Nedžarićima, Radivoje Grković . Štoviše Grković nas je 29. travnja posjetio s jednom stranom televizijskom ekipom, vjerojatno s ciljem da se u svijet odašalje vijest kako nas ovdje nitko ne uznemiruje, kako smo na sigurnom. Prema kazivanju fra Benedikta Vujice, tom je prilikom upitao kako je došlo do toga da podignemo zgradu Teologije baš »u srcu srpske zemlje« (!). Dati izjavu za javnost u našim okolnostima okruženja znali smo da je delikatno, jer se njome može na različite načine manipulirati. Stoga smo se, svi prisutni profesori, konzultirali i zajednički formulirali kratku izjavu, koju je potom fra Anto Popović na engleskom jeziku izrekao pred TV-kamerama. Nama do tada uistinu nitko nije pravio neprilike, premda smo bili u svojevrsnom zatočeništvu: iz kuće nikamo nismo mogli izaći, veza s gradom i vanjskim svijetom bila je prekinuta, ali su telefonske veze još funkcionirale. Grković nas je tom zgodom uvjeravao da možemo biti sigurni, da nam se ništa neće dogoditi, a ako nam je što potrebno (lijekovi i sl.) da će se on za to pobrinuti. (Sutradan je uistinu poslao neki potrebni lijek za jednog našega bolesnika!). Grković nas je, zajedno s trojicom srpskih teritorijalaca, još jednom posjetio - 3. lipnja, pet dana prije vojnoga upada u našu zgradu.
Tijekom mjeseca svibnja osjećamo se kao u kućnom zatočeništvu. Već od sredine svibnja bilo je opasno šetati našim dvorištem zbog sve prisutnije opasnosti od snajperista. I dalje su postojali povremeni kontakti s našim srpskim susjedima Todom Nišićem, te Stankom Šućurom 1 i Aleksom Šućurom (do njegova ranjavanja), a povremeno bi navratio i trgovac Jovo . Jedanput se do nas, usprkos opasnosti i stalnoj pucnjavi, preko aerodromske piste probio liječnik dr. Mišo Abramović , taj dobri čovjek i naš prijatelj, također Srbin, iz bolnice za plućne bolesti u Kasindolu na istočnom rubu Sarajeva. Došao je da vidi kako smo i može li nam u čemu pomoći. Tom je prilikom pregledao i pružio liječničku pomoć teško bolesnom fra Ivi Kreši iz Rame, koji se stjecajem okolnosti zadesio na Teologiji i ovdje ostao zatočenik do nasilne okupacije naše kuće. 2
Kako je vrijeme protjecalo ratna psihoza je rasla. Sve se više pucalo. Svakim danom bivalo je sve neizvjesnije. Srpske vojnike smo gledali u neposrednoj blizini. Ukopavali su se u našoj okolici. Oklopni transporter s visoko izdignutom srpskom zastavom stalno je krstario ulicom pored naše kuće. S vremena na vrijeme je pucao iz protuavionskog topa - i tako demonstrirao silu. Javljaju se i snajperisti u našoj okolini. Još nismo bili meta, ali se moglo primijetiti da nas motre (barem sam to vidio u jednoj kući udaljenoj oko 400 m). Svoje prozore sam »ozidao« čvrsto uvezanim paketima »Obzora«, dvotjednika za kulturna i politička pitanja, što su ga godinu dana ranije pokrenuli hrvatski intelektualci uglavnom iz Sarajeva 3, a preostala je od zadnjega broja veća količina u našemu podrumu. To je mogla biti zaštita od gelera. Sjećam se zgode kako me susjed Todo, koji je često prolazio kroz naše dvorište, kad me vidio na balkonu kako učvršćujem »zid«, a snajperisti već pomalo bivaju živahniji , upitao: Šta to radiš, komšija?! - Nije to bilo bez stanovite doze ironije. Prisjećam se i one zgode kada je fra Franju Majdandžića, nakon što je početkom ožujka postavljena prva srpska barikada - teretni kamion - ispred našega ulaza, k'o malo začuđen zapitao: Komšija, šta je to, danas nikud ne idete s autima?!
O ratnim zbivanjima na terenu dobivali smo najčešće protuslovne vijesti. Sarajevska televizija je pružala dobre slikovne informacije što se događalo u Sarajevu: djelovanje snajperista, katastrofalne posljedice granatiranja, požari u zgradama, svakodnevne slike mrtvih... Tada prvi put čujem za neke toponime u okolici Sarajeva: Jarčedol, brdo Žuč, Sokolović kolonija... za koje ranije nikada nisam čuo! Kada je nestalo struje, privremeno ili trajnije, uključivali smo strujni agregat, koji je istina bio u podrumu, ali jer je bio veoma bučan (poput traktora!), uznemirivao je srpske vojnike ušančene u blizini zgrade. Fra Franjo im je objašnjavao o čemu se radi, da je to za proizvodnju struje zbog hrane u zamrzivačima i svjetla u večernjim satima, da od toga nema nikakve opasnosti... No, tek kad ih je jednom počastio bocom dobre šljivovice, nisu više postavljali pitanja niti su tražili da se agregat ugasi!
Upad srpske vojske u zgradu Teologije 8. lipnja 1992.
Ujutro 8. lipnja oko 5 sati započele su žestoke borbe u gradu. Probudila nas je pucnjava iz gotovo svih vrsta oružja u neposrednoj blizini naše zgrade. Većina nas je sišla u podrumske prostorije iz sigurnosnih razloga. Dolje smo ostali najviše oko dva sata. Ja sam se potom vratio u sobu, i, budući da sam te noći slabije spavao, ponovno sam legao na svoj ležaj u malom hodniku između kupatila i radne sobe (taj je prostor relativno sigurniji, jer nije otvoren prema prozorima radne i spavaće sobe). Ustao sam oko 8.30. Zatim sam za radnim stolom kratko radio. Kako se još čula jaka pucnjava, premda u odnosu na onu ranu jutarnju slabijeg intenziteta, raspoloženje za rad nije bilo pogodno. No, kao službeni ljetopisac Teologije zabilježio sam događanja toga jutra na temelju vijesti, kako sam to inače činio svakoga dana od početka ratnih zbivanja u Hrvatskoj i sada u Bosni. Uz šalicu instant kave (nescafé) pisao sam u bilježnicu, namjeravajući kasnije te bilješke unijeti u računalo. U međuvremenu sam posjetio razgovornicu - našu zajedničku prostoriju. Nije u njoj bilo nikoga. Vratio sam se u svoju sobu, gdje sam još neko vrijeme radio.
Oko 9.45 izašao sam na naš vrlo dugi hodnik i prošetao do njegova kraja. Upravo je tada iz svoje sobe, smještene na samom kraju hodnika, izašao fra Miro Vrgoč. On mi je izrazito zabrinuta lica rekao da neka uniformirana lica prelaze ogradu i ulaze u naše dvorište sa istočne strane naše kuće. Nisam ništa prozborio na to, ali sam naslutio da se nešto sprema. Pošao sam prema svojoj sobi. Kad sam bio blizu sobnih vrata začuo sam lupanje na ulaznim vratima predvorja, koja su bila zaključana. Odmah mi je postalo jasno da se nešto ozbiljno počinje događati, što po nas u kući može biti loše. Prvo što mi je palo na pamet tog trenutka jest to da obučem habit, vjerujući da je to najbolja legitimacija tko sam i što sam, što se pokazalo ispravnim. Sa stola sam sklonio bilježnicu s bilješkama o tekućim zbivanjima, koja mi je mogla donijeti dodatne neprilike, ako bi došla u ruke srpskih vojnika. Potom sam izašao iz sobe i zaključavajući vrata opazio pred vratima susjedne sobe, u kojoj je bio fra Mile Babić, naoružanog vojnika i on mi je automatskom puškom pokazao da idem dolje prema predvorju. Tamo sam našao nekoliko drugih fratara i sjeo sam za stol. I drugi su iz kuće postupno dolazili. Neke je bilo teško pronaći. Fra Ivo Marković i fra Velimir Valjan pred uperenim puškama svojih pratilaca obilazili su prostorije u kući i tražili one koji nedostaju. Fra Benedikt Vujica je s nekoliko sestara bio u crkvi, gdje je imao misu.
U predvorju je s nama stalno bilo nekoliko srpskih vojnika. Nije bilo nekog razgovora, ali su se oni međusobno nešto dogovarali, što nismo mogli razumjeti, jer su tiho govorili. Htjeli su znati što više informacija o nama. Jedan od njih je upitao: Koliko vas ima u kući!? - Netko je od nas, nakon kraćeg prisjećanja broja, odgovorio, a onaj je na to dodao povišenim tonom: Ako vas bude i jedan više sve ćemo vas pobiti! Pobit ćemo vas ako se među vama nađe i neki od zelenih (= musliman) . Potom je jedan od njih zatražio ključ da otvori ulazne vratnice u naše dvorište. Nekoliko vojnika, koji su stajali iza ograde, potrčalo je prema našem predvorju. Jedan od njih imao je preko sebe dugi redenik streljiva, duge neuredne kose, s kapom kakvu su nosili četnici u II. svjetskom ratu. Fra Miro me je kasnije podsjetio da smo ga jedne od prethodnih večeri vidjeli na televizijskom ekranu upravo onakvoga kakvog ga sada pred sobom vidimo. I ja sam se sjetio tog prizora s ekrana. Nekoliko ih je ušlo unutra. Jedan od njih prišao je trojici naših, koji su se slučajno zadesili bez habita, i zatražio da se prekriže, misleći da su možda muslimani. Ovi su to i učinili i to im je bio dokaz da su katolici. Jedan od srpskih vojnika (sve su to bili mladići do 25 godina), po imenu Tomo, nosio je na prsima veliki križ (sutradan su nam neki od njih pričali da se noću sam nehotice ranio na povratku s položaja).
Fra Ivu Markovića dopratio je iz njegove sobe u predvorje jedan vojnik noseći u ruci malu trokutastu hrvatsku zastavu. S nekom zluradošću ju je pokazivao drugom vojniku, koji bi po izgledu i ponašanju mogao biti neki pretpostavljeni. Ovaj je uzeo zastavicu, i, odmahnuvši rukom, stavio je na stol za kojim smo sjedjeli. Onaj što je donio zastavicu ponovno je prišao fra Ivi Markoviću, kad je ovaj sjeo za stol, i ironično dobacio: Zar si ti zaista toliki Hrvat! Kasnije sam rekao fra Luki Markešiću da uzme zastavicu i stavi je u džep da ih ne provocira, što je fra Luka i učinio. (Da ironija bude veća zastavicu je fra Ivi darovao dr. Rajko Kovačević, Srbin, koji je često gostovao u našoj kući, kao kućni prijatelj i liječnik).
Pošto smo se svi skupili u predvorju, od nas su zatražili osobne iskaznice radi identifikacije. 4 Oni koji ih nisu imali kod sebe morali su otići svaki u svoju sobu da ih donesu. Dakako, moglo se to učiniti samo pod pratnjom vojnika koji je držao automatsku pušku uperenu u nas. Mene i fra Božu Lujića pratio je jedan vojnik. Otključao sam svoju sobu i iz vjetrovke u ormaru, spremljene u putnu torbu, uzeo sam osobnu kartu (najnužnije stvari sam već ranije bio spremio u dvije torbe, u slučaju da brzo budem morao napustiti zgradu). Sobu sam potom zaključao. Kada je pak fra Božo Lujić otključavao svoju sobu, čuo sam kako ga je naoružani pratilac kratko upozorio: Nemoj da nešto pokušaš!
Kada smo se vratili u predvorje, predali smo im osobne iskaznice (lične karte , kako je to na njima službeno pisalo) i oni su nas potom prozivali i identificirali. Kada su pročitali ime fra Mile Babića, malo su se zgledali! Potom sam čuo u razgovoru kako jedan od dvojice vojnika reče: Zbog borbi danas nije moguća evakuacija! To mi je bila samo još jedna potvrda da će oni ostati u našoj zgradi, a da ćemo mi morati otići. Kako je vrijeme protjecalo i oni su se pomalo opuštali. Postajali su manje napeti i nervozni. Tako se kroz razgovor moglo čuti da su, eto, bili prisiljeni zaposjesti našu zgradu, jer su Muslimani granatirali i razorili njihovu dosadašnju utvrdu u osnovnoj školi »Aleksa Šantić« (od naše zgrade udaljena 1,5 km u smjeru Mojmila). Neki su tada teže ranjeni. Jedan je u svezi s tim povišenim tonom nadodao: Vi govorite da je JNA naša. A ona je dala oružje onima, koji nas danas napadaju! (Prethodnih dana tzv. Jugoslavenska narodna armija /JNA/ je napustila kasarnu »Maršal Tito« u središtu grada. Prema dogovoru morala je ostaviti oružje, koje je pripadalo teritorijalnoj obrani grada, a armija ga je ranije preuzela tobože na čuvanje. To je bilo jedino što je armija vratila teritorijalcima!).
Borbe nisu jenjavale. Mi smo sjedili u predvorju i sve je bilo opasnije tu se i dalje zadržavati, jer je ono s dvije dulje strane u staklu. Nakon kraćeg vremena netko je od srpskih vojnika rekao da bismo trebali ići u sklonište. I zaista, nakon što smo 40-50 minuta proveli u predvorju, krenuli smo u podrum ispod studentskog dijela naše zgrade. Tamo su dvije prostorije bile priređene za slučaj veće opasnosti (bilo je namješteno nekoliko kreveta). Prvotno smo se razmjestili u obje prostorije, jedna nasuprot drugoj, ali su ubrzo zatražili da prijeđemo svi u jednu (u njoj je bilo 5-6 kreveta), vjerojatno da bi lakše mogli kontrolirati brojno stanje.
Tako je započelo naše neizvjesno čekanje u prohladnom podrumu. Ja sam se umotao u jedan pokrivač, a tako su učinili i neki drugi. Sjedili smo na krevetima po trojica. Nije nam bilo do nekog razgovora, pa je uglavnom vladala tišina - dosta sumorna. S vremena na vrijeme pojavio bi se stražar i upitao treba li nam što. Ponetko bi se javio da ode u toilette ili da prošeta podrumskim hodnikom. Stražari su se mijenjali. Kraće vrijeme pred nama je stražario naš susjed Todo Nišić. Njemu je, izgleda, bilo sve to neugodno, pa je u jednom trenutku, slegnuvši ramenima, nama rekao: Ja od ovih nikoga ne poznajem! - misleći na prisutne srpske vojnike. Neki stražari su dopuštali šetnju podrumskim hodnikom, drugi pak nisu. Jedan je bio napose arogantan. Otjerao je fra Franju Mušuru, ljutito se izdirući, u prostoriju našega podrumskog boravka. Taj bi stao na vratima, s puškom uperenom u nas, šetao pogledom po cijeloj prostoriji (vjerojatno brojeći nas) ne govoreći niti jedne riječi. Kao da je na taj način izražavao svoj duboki prezir prema nama. Zatim bi se udaljio i vjerojatno izašao gore na hodnik u prizemlju. Topot korakâ stražara, koji se približavao našim vratima, uvijek je pobuđivao neizvjesnost. U jednom je trenutku jedan od njih, približavajući se našim vratima, glasno vikao: Treba dovesti sa Dobrinje onoga (rekao mu je ime, koje nisam dobro razumio) da ih sve pokolje. Bave se ustaškom propagandom. Što će im slika generala Tusa! (Poster generala Antona Tusa 5 pronašli su u jednoj studentskoj sobi!). Ušavši k nama nastavio je glasno vikati: Pravoslavna crkva ne bavi se politikom, a i vi biste trebali biti takvi! Fra Velimir Valjan mu je pokušao objasniti da su to studentske sobe i da oni sami vode brigu o njihovu izgledu. Malo kasnije, nakon nekoliko prijetnji nadbiskupu Puljiću da će ga oni ubiti, promijenio je ton, štoviše malo se i raspričao. Po izgledu (debeljuškast, neobrijan) čini se da je stariji od ostalih svojih ratnih pratilaca. Reče nam da živi u Sarajevu, da mu je žena studirala sociologiju, a da je on završio srednju školu. Neko je vrijeme s nama sjedio, napominjući da nam se ništa neće dogoditi, ali da se sada vode borbe, te da moramo još pričekati. Taj je isti vojnik, približno sat i pol nakon našeg smještaja u podrumu, donio malu čahuru (s barutom) i upitao od čega je ovo!? Neki od naših (Velimir Valjan i Franjo Majdandžić) objasnili su da se radi o streljivu za pištolje koji se koriste kod klanja svinja. No, on je i dalje bio sumnjičav glede toga. Nije mu bilo jasno i tražio je daljnja razjašnjenja. Fra Franjo je stoga morao poći s njim da mu to pobliže objasni. Uvjerio se tek kad je na pištolju vidio naslikanu glavu bika. Našavši jedan »toki-voki« (koji smo koristili u vrijeme noćnih dežura), upitao je gdje se nalazi druga »radio-stanica«!? I ta mu je predana.
Jedan drugi vojnik-stražar, upadno niskoga rasta, bio je osobito razgovorljiv. Zapravo je to bio njegov monolog. On nam je u večernjim satima pričao o sebi i svojoj jedinici. Rekao je da se njegova jedinica zove »Samostalna četnička formacija« i da su njezini članovi iz različitih krajeva (Srbija, Vojvodina, Bosna). Tim se imenom ponose. Neki su sudjelovali i na hrvatskim ratištima. On je sam, kako kaže, bio na vukovarskom bojištu. Ponešto je pričao o događajima iz Vukovara, a bilo je tu i čiste fantastike ( čovjek kome je umjesto njegove odrezane glave stavljena svinjska! ), koja je, nažalost, fabricirana u beogradskim medijima. On je to govorio s uvjerenjem, da se to i tome slično zaista događalo (naravno to su činili Hrvati!). Pričao je nadalje da je u zadnjim borbama u Sarajevu među njima bilo i ranjenih. Jedan je, kako reče, ranjen dum-dum metkom. »Oni (=Muslimani) upotrebljavaju takve metke, a mi, premda ih imamo u sanducima, to nikad ne činimo« (!).
Svi srpski vojnici su bili odjeveni u maskirne uniforme. Većina ih je nosila francuske kape s četničkim znakom. Naoružani su automatskim puškama. Nekima su na opasačima visjele ručne bombe. Nisu ostavljali dojam da su hrabri. Jedan je pričao kako su zeleni jurišali na njihova mitraljeska gnijezda kao ludi . »Mi, pak, prije svake akcije dobro provjerimo koliki je rizik. Ako je opasno, mi ne idemo« ! - Mogli su tako razmišljati i postupati, jer su imali dalekometno oružje, dok su njihovi protivnici imali tek nešto pješačkog naoružanja!
Zbog specifičnih ratnih okolnosti, većina od njih je bila izuzetno živčano napeta. U kojoj mjeri je u njima prisutan strah od onih drugih , pokazuje i zgoda, kada se, prema vlastitom kazivanju, fra Franjo Mušura neopazice približio stražaru da bi zatražio šibicu da pripali cigaretu, on se sav stresao od straha. Od tako nervno napetih lako se može dogoditi nešto što od nas nitko ne bi želio.
Kada je došla večer, postalo je jasno da ćemo u podrumu, na posve skučenom prostoru, svi zajedno prenoćiti. Sestre su dobile dopuštenje da odu štogod pripremiti za večeru. Donijele su čaj, sira i kruha. Uzeli smo pomalo. Rekoše nam da su zamrzivači već ispražnjeni. Neke su ženske osobe u kuhinji i tamo pripremaju kavu i drugo za srpske vojnike. Tamo se poslužuju i kolačima, kojih je preostalo od duhovske nedjelje. Inače, hrane je u kući bilo dovoljno (brašno, mast, meso-suho i zamrznuto), a preostalo je i nekoliko tisuća kilograma riže od Caritasa, koja je bila predviđena za dijeljenje najpotrebnijima. Bilo je također i vina u bačvama. Oni su uzeli ključeve od svih prostorija i sve im je bilo na raspolaganju. U popodnevnim satima jedan je zatražio da mu se predaju svi ključevi, kako je rekao, »od voznoga parka« (VW-golf, Renault 4, VW-kombi i TAM dvoipoltonac). Tako su preuzeli sva vozila.
Struje u kući nije bilo od prijepodnevnih sati. Stoga smo, kada se smračilo, upalili svijeće. Jednu smo stavili na hodnik, gdje se povremeno pojavljivao stražar. Pred studentskim stubištem na hodniku za stolom je sjedio jedan vojnik-stražar, a pred njim tanjur s jelom i boca crnog vina. To je u nama izazvalo samo još veću nelagodu, jer ulazimo u noć u kojoj se mogu pojaviti i pijani vojnici, noć, koja je i bez toga bila puna neizvjesnosti.
Što su vojnici radili u našim prostorijama, dok smo mi bili u zatočeništvu u podrumu, mogli smo samo nagađati. Pljačkaju li kuću tobože tražeći oružje!? Neki su pokazali interes, kako smo to sutradan vidjeli, za pojedine tehničke predmete (fotoaparat, aparat za brijanje), ali ponajviše za novac, ako im je bio na dohvatu.
Večer je bila tmurna u podrumskoj prostoriji diskretno obasjanom svjetlom svijeće. Pred spavanje smo zamolili stražara da trojici naše subraće (fra Vitomir S., fra Benedikt V., i fra Franjo M.) iz zdravstvenih razloga omogući prenoćiti u susjednoj podrumskoj prostoriji, gdje su mogli koliko-toliko normalno provesti noć, jer je tamo bilo nekoliko pripremljenih kreveta. To im je stražar doista i omogućio. Svi mi preostali imali smo na raspolaganju tek nekoliko kreveta. Mogli smo se po trojica u polusjedećem stavu namjestiti na po jedan krevet u svojoj dnevnoj odjeći. Na sreću imali smo dovoljno dobrih pokrivača, kojima smo se mogli zaštititi od hladnoće u prohladnom podrumu. Nismo bili upućeni što se zbiva na bojištu i je li u javnost prodrla vijest o našem zatočenju. Da je javnost na neki način upoznata mogli smo zaključiti iz izjave jednoga vojnika, koji je te večeri iza 20 sati rekao da je sarajevska televizija objavila vijest kako su četnici upali u našu zgradu, fratre zarobili i poklali, da bi na kraju dodao: »A, eto, vidite da vam se ništa nije dogodilo!« Naravno, mi nismo mogli provjeriti je li uopće ikakva vijest prodrla u javnost. Činilo mi se mogućim da je nešto i objavljeno, jer me je sutradan jedan četnik pitao je li nas netko nazivao telefonom. Odgovorio sam mu da je vjerojatno netko nazivao, ali mi u podrumu nemamo telefona, a da smo ga i čuli da zvoni na portirnici nitko ne bi mogao prihvatiti poziv. On na to nije ništa odgovorio. Istina, mi smo te večeri potajno slušali vijesti radija BiH u 10 sati (tranzistore su uspjeli »prokrijumčariti« fra Ivo Marković i s. Amalija Kolobarić). Čuli smo nešto o djelomičnim uspjesima branitelja grada, ali o našem slučaju nikakve vijesti nije bilo.
Noć smo proveli ne sasvim lako. Ja sam nekoliko sati uspio spavati, a od drugih sam čuo da su vrlo slabo spavali ili nikako nisu uspjeli zaspati. To je i razumljivo: s jedne je strane neizvjesnost naše situacije, a s druge, neprikladnost ležaja i prostora.
Odlazak iz zatočeništva 9. lipnja
Rano izjutra, prije pet sati, u našu je prostoriju ušao vojnik (vrata nisu nikako zatvarana tako da smo mu izdaleka čuli korake) i postavio uobičajeno pitanje, koje smo više puta čuli prethodnog dana i večeri: »Da li kome što treba?« Tu sam priliku, kao i neki drugi, iskoristio da se umijem i osvježim, a potom smo se opet vratili u svoju zatočeničku prostoriju. Jutro je vani bilo svježe, nebo vedro. U našoj prostoriji bilo je polumračno. Svjetlo smo dobivali kroz jedan nevelik prozor koji je gledao prema klaustru, dok je drugi bio zakovan daskama, kao zaštita od gelera i puščanih zrna.
Malo potom, nakon što smo neko vrijeme sjedili razbuđeni i očekivali daljnji razvitak događaja, jedan je srpski vojnik donio posudu s hranom (sir i kruh), stavio na stol i otišao. Sve je to bilo iz naše kućne kuhinje. Neko je vrijeme sve to stajalo na stolu, a onda su sestre ponudile, tko je želio, premda se malo tko od nas osjećao gladnim. Uzeli smo ponešto, tek toliko da nešto stavimo u prazni želudac. Više sam (uostalom vjerojatno i ostali) bio zaokupljen mislima o daljnjem tijeku zbivanja, premda nisam osjećao neki osobiti strah - više je to bio teret nelagode i neizvjesnosti. Neke upadne znakove straha niti kod drugih nisam opažao. Više je bilo izraza zabrinutosti, što je uostalom normalan oblik ljudskih unutarnjih reagiranja na izvanredna vanjska zbivanja.
U međuvremenu je došao još jedan vojnik te je, uz uobičajeni upit treba li nam što , nadodao da nam se ništa neće dogoditi, da je general (vjerojatno je mislio na Ratka Mladića) u Lukavici upoznat s našim slučajem i da će se uskoro ovo pitanje riješiti.
Oko 9 sati opet smo začuli korake nekoga koji se približavao našoj prostoriji. Pojavio se uniformirani vojnik srednjih godina, uljudno nas pozdravio i upitao tko je glavni među nama da bi s njim porazgovorio. Bio je to već spominjani kapetan bivše JNA Jovo Đogo na službi u kasarni, koja se nalazila u neposrednoj blizini Teologije. Đogo je i dalje ostao u vojnoj službi samo sada u drugoj ulozi: kao oficir srpske vojske. Budući da je kasarna bila na području Nedžarića, gdje su Srbi već imali svu vlast u svojim rukama, zbog toga se ona nije »iselila« kao neke u gradu.
Đogo je na početku razgovora s nama izrazio žaljenje što je ova srpska jedinica upala u našu kuću, jer da su to oni, navodno, učinili bez znanja njegova i Grkovićeva, te da su njih dvojica naknadno za to saznali i da on sada želi nešto učiniti. No, vidjelo se odmah da Đogo polazi od činjenice: Dogodilo se - što se dogodilo, tj. vojnici ostaju u kući. On je potom upitao imamo li neki prijedlog za rješenje. Većina nas je smatrala, da ako vojska ostaje u kući, pred uperenim puškama u podrumu ne možemo ostati. Odmah se moglo primijetiti da Đogo ne može garantirati naš ostanak pod iole normalnim uvjetima, premda je sam govorio da bi netko od nas mogao ostati radi čuvanja kućne imovine. Neki su od naših bili spremni ostati pod uvjetom da se slobodno mogu kretati po kući. No, tako je nešto bilo iluzorno očekivati, budući da se srpski vojnici, kako se moglo zapaziti, boje i svoje sjene, a kamo li da netko slobodno hoda po kući, a pogotovu onaj koga oni smatraju svojim neprijateljem. Mi smo predložili evakuaciju u pravcu Kiseljaka, tj. na područje pod kontrolom Hrvatskoga vijeća obrane (HVO). Đogo je nadodao da bi prolaz preko Ilidže trebalo prethodno dogovoriti s tamošnjim srpskim vlastima, budući da ovdašnja srpska vlast može garantirati samo prolaz preko teritorija u Nedžarićima. Dogovorili smo da netko od nas pođe s njim i dogovori prolaz s nedžarićkim i ilidžanskim vlastima. Bio je to fra Velimir Valjan koji je s njim otišao, dok smo mi ostali u zatočeničkoj prostoriji čekajući rasplet događaja.
Osobno se nisam nadao da bi se neko rješenje moglo brzo naći. Znam da su Srbi danima i tjednima znali otezati u dogovorima, kada se radilo o sličnim situacijama. Nedugo prije toga nekoliko su dana zaustavili i maltretirali konvoj od oko 5000 djece i njihovih pratilaca. U međuvremenu sam imao priliku u pratnji stražara proći kroz blagovaonicu, te donjim hodnikom profesorskog dijela zgrade. Poneki od vojnika su bili na hodniku i međusobno su razgovarali. Vani je bio lijep i sunčan dan. U tom razgovoru između njih u jednom trenutku čujem kako jedan od njih veli: »Ovdje imamo sve što nam treba: ambulantu, kuhinju, praonicu veša ... « Već se, dakle, pomislih, ponašaju kao u svojoj kući.
Nakon približno dva sata, odnosno između 11 i 12 sati, vratili su se pregovarači (J. Đogo, fra V. Valjan i Velibor Veselinović, predstavnik srpske vlasti iz Nedžarića). Veselinović je mlad čovjek i u ophođenju ljubazan. Kaže da je ranije dolazio u našu kuću i da je u našoj dvorani igrao stolni tenis. Inače se predstavio kao uljuđen čovjek i pokazivao je da mu je stalo da se ovaj slučaj riješi. Vijest koju su nam oni priopćili jest ta da se u 14 sati evakuiramo srpskim autobusom u pravcu Kiseljaka. Autobus bi trebao proći i kroz kontrolni punkt HVO-a u Rakovici (nedaleko od Sarajeva) i izravno nas dovesti u Kiseljak, s tim da bi se netko od nas, kao jamstvo sigurnosti, vratio s vozačem nazad do srpske kontrolne točke. Obojica su, i Đogo i Veselinović, opetovano tvrdili da će se naša imovina zaštiti, štoviše da će oni poslati svoje ljude radi zaštite.
Potom je trebalo da pripremimo osobne stvari, koje ćemo ponijeti sa sobom. Naravno, opet u pratnji naoružanih vojnika. Jedan vojnik je pratio po dvojicu. Ja sam išao s fra Franjom Mušurom prvo u njegovu sobu, koja se nalazila u studentskom dijelu. Primijetio sam da vojnik, koji nas prati, pazi na svaki korak i na svaki pokret. Bio je to onizak mladić od nekih 165 cm visine. Nije ništa govorio, ali je u fra Franjinoj sobi pokazivao određenu radoznalost. Sagnuo se nad pisaći stroj na stolu da vidi što piše na listu koji je još bio u stroju, do polovice otipkan. Zatim se primicao stalaži s knjigama i izvana na hrbatima otčitavao naslove. Sjeo je potom za stol i poluzainteresirano otvarao ladice, malo bi pogledao i onda bi zatvorio. Kroz to vrijeme fra Franjo je pakirao trenutno najvažnije stvari koje će ponijeti sa sobom.
Odatle smo pošli u moju sobu. Na hodniku prema predvorju susreli smo jednu mlađu žensku osobu (oko 20 g.), koja je vjerojatno radila u kuhinji. U predvorju se nalazilo nekoliko vojnika. S lijeve strane do portirnice nalazio se »zid« od kovčegâ sa streljivom. Na stubištu pred predvorjem, na glavnom ulazu, na postolju jednoga minobacača visjela je zastavica veličine ca 50 x 20 cm, s hrvatskim grbom i tekstom hrvatske himne. Zastavica je - to sam kasnije saznao - uzeta iz sobe fra Franje Majdandžića. Kad sam stigao pred svoju sobu, opazio sam da su vrata nasilno otvorena. Otvorio sam ormar, koji se nalazio odmah vis-a-vis ulaza i provjerio jesu li mi tu osobni dokumenti. Našao sam putovnicu i vozačku ispravu. Ormar je bi pretresan, također i torba u koju sam ranije stavio najnužnije osobne stvari. Torbu sam izvadio i napravio male dopune, dok je vojnik stalno iza mene stajao i motrio. Pošao sam prema stolu i iz ladice izvadio novčanik: bio je prazan. Uzeli su nešto dinarskog i deviznog novca, koje sam inače svjesno držao na dohvatu u slučaju terorističkog prepada. Drugdje nisu uspjeli pronaći, a nisam primijetio da su bilo što drugo uzeli. Jedino sam zamijetio da nekoliko knjiga na stalaži ima drukčiji položaj. Uzeo sam, konačno, svoju torbu i otišao prema hodniku ispred amfiteatra, gdje smo svi zajedno čekali dolazak autobusa.
Vani se naoblačilo i počela je padati kiša. S nama se na hodniku nalazilo nekoliko srpskih vojnika, a bili su tu i kapetan Đogo i Velibor Veselinović. Ja sam neke od svojih važnijih stvari bio zaboravio, pa sam zatražio da ponovno odem u svoju sobu. S istim razlogom u svoju je sobu pošao i fra Mirko Jozić. Pratio nas je jedan rastom onizak vojnik. U svojoj sobi mi je Mirko pokazao praznu futrolu skupocjenog fotoaparata koji je odnesen. Ukradena mu je i putovnica. Kasnije sam saznao da je i fra Velimiru Valjanu ukradena putovnica i novac. Vojnik se tu, dok je Mirko tražio putovnicu, raspričao kako nama svima prijeti prava opasnost od Muslimana, jer će nas brojem daleko nadmašiti, »premda mi vi sada, znam, ne vjerujete« - dodao je. Predložio je Mirku da sa sobom ponese i radio-prijemnik, što je i mene ponukalo da i ja isto učinim. Znao sam, ako išta od mojih stvari kasnije bude sačuvano, tehničke stvari sigurno neće. Po izlasku iz sobe opazio sam na hodniku kapetana Đogu, koji nam je sugerirao da ostavimo ključeve u vratima svojih soba. Za moju sobu više nisu bili potrebni ključevi, jer je, kako je već spomenuto, ranije nasilno otvorena.
Ponovno sam se našao u hodniku ispred amfiteatra gdje smo čekali autobus. Tu je bio i kapetan Đogo, a povremeno i Velibor Veselinović. Postajali smo pomalo sumnjičavi kako se autobus nije pojavljivao, a već je prošlo 14 sati. Đogo je višekratno ponavljao da će autobus sigurno doći, da on za to jamči. Kada je netko od nas izrazio bojazan da bismo mogli biti na odlasku pogođeni granatom, on je dodao: »Ama, nemoguće je da baš autobus pogodi« . On je kroz to vrijeme sjedio na jednoj stolici na hodniku i razgovarao s nekima od naših. Na glavi je imao vojničku kapu ( titovku ) sa zvijezdom, a u ruci držao kacigu sa srpskim znakom. Kad mu je rečeno da nedostaju dvije putovnice i da je pokraden novac, Đogo je upitno pogledao jednoga vojnika, a ovaj je odmah reagirao riječima: »Ja to nisam učinio« . I na tome je završilo.
Dok smo čekali u hodniku, Velibor Veselinović je zatražio da mu damo popisane brojeve registracijskih oznaka naših auta, da bi nam na temelju toga, navodno, kasnije bili vraćeni. No, nitko nije znao brojeve napamet, budući da su svi dokumenti o vozilima bili kod srpskih vojnika. Nije mi poznato je li on od njih tražio i dobio te podatke.
Kako se autobus nije pojavljivao Velibor je otišao izviditi što je s njim. Vjerojatno je telefonirao. Konačno, nakon prilične neizvjesnosti, saznajemo da je autobus stigao. Bilo je blizu 15 sati. Uzeli smo svoje torbe. Umjesto da idemo na glavni izlaz kroz predvorje, vojnici su nas uputili kroz kotlovnicu centralnog grijanja, te smo izašli prema autobusu koji je bio parkiran na glavnom ulazu u dvorište prema ulici. Autobus je bio pretijesan za nas - nešto više od dvadesetak sjedala. Teško bolesni fra Ivo Krešo iz Rame tek je s našom pomoći mogao doći do autobusa i u njega ući. U autobus je, kada smo se svi smjestili, uskočio i naš mali pas terijer koji je prethodne večeri izazivao nervozu kod srpskih vojnika jer nije podnosio maskirne uniforme, pa smo ga morali vezati u podrumu. Dok smo ulazili u autobus, jedan je srpski vojnik, koristeći podugačak štap, prebacivao i provlačio telefonski kabel prema našoj kući, vjerojatno za neovisnu vojnu liniju. Krenuli smo autobusom u smjeru zračne luke. Kolnik je bio mokar od kiše koja je tek prestala padati. Kasindolskom ulicom nastavili smo u pravcu Ilidže. Ispred autobusa u golfu se vozio Velibor. Dospjeli smo do središta Ilidže. Na semaforu prije mosta preko rijeke željeznice skrenuli smo desno i nakon stotinjak metara autobus je zaustavljen. Tu smo, ne znajući što se događa, ostali petnaestak minuta, a onda je ispred nas dalje nastavio voziti auto srpske policije. U Blažuju smo naišli na srpski kontrolni punkt koji smo, uz kratko zaustavljanje, bez teškoća prošli, a potom smo skrenuli cestom prema Kiseljaku. Putovanje je autobusom, nakon što gotovo dva mjeseca nismo mogli napustiti krug naše zgrade, izgledalo pomalo nalik na fantastiku. Većina nas je bila u habitima u kojima smo proveli proteklu noć.
Na slobodi
Konačno uskim i krivudavim asfaltnim putem za Kiseljak naišli smo na zadnji srpski kontrolni punkt u Rakovici. Tamo se nalazila veća skupina vojnika u maskirnim uniformama. »To su naši« - netko je rekao iz prednjeg dijela autobusa. Naravno, nisu bili naši, jer sam već opazio srpsku zastavu. Tamo smo zaustavljeni. Nije bilo posebne kontrole. I oni su bili informirani o našem prolasku. Na tom kontrolnom punktu vozač je ostavio svoju pušku, kako su mu to sugerirali. Također su mu rekli da ne mora voziti izravno u Kiseljak jer da »nas čekaju momci iz HVO-a« . Jedan od srpskih vojnika na ulazu otvorenog autobusa pružio je fra Vitomiru križ da ga blagoslovi: »Blagoslovite, oče ! « - rekao je. Vitomir je to i učinio.
Krenuli smo dalje. Iza jednog prijevoja, na udaljenosti od oko pola kilometra, nova kontrolna točka, ali sa iz daleka vidljivom hrvatskom zastavom. Ta me slika s crveno-bijelo-plavom trobojnicom i hrvatskim grbom veoma obveselila. Izgledalo mi je sve to pomalo nestvarnim. Konačno nešto lijepo nakon neugodnih događanja. Tamo se nalazila veća skupina vojnika HVO-a, ali i civila s kojima je bio i kiseljački župnik fra Ivan Pervan. Čekao nas je autobus te jedno sanitetsko vozilo za fra Ivu Krešu. Presjeli smo i krenuli za Kiseljak. U župnoj smo kući lijepo primljeni i tu smo se konačno okrijepili toplim obrokom. Ostali smo tamo oko jedan sat. Onda smo se razdvojili: jedna je skupina krenula prema Kreševu, a druga, u kojoj sam bio i ja, odvezla se istim autobusom u Fojnicu, gdje smo ostali do četvrtka 11. lipnja. Odatle su pojedini od nas planirali na više strana: Rama, Livno, Guča Gora, Split.
Tamo mi je u ruke dospjela Slobodna Dalmacija od srijede 10. lipnja. U njoj sam pročitao vijest da je hrvatski veleposlanik u UN-u, dr. Zvonimir Šeparović, intervenirao u Vijeću Sigurnosti u New Yorku za naše puštanje iz zatočeništva. Isto je, stoji u vijesti, učinio i bosansko-hercegovački ambasador. Tada smo tek saznali da je vijest o našem zatočeništvu otišla u svijet.
***
Uslijedili su ljetni mjeseci kada se tražilo rješenje za smještaj Franjevačke teologije, koja bi djelovala u izbjeglištvu. U tome se uspjelo. Bio je to živopisni grad Samobor, gdje smo na raspolaganje dobili zgradu ranije franjevačke gimnazije. 6 Bogoslovi su od sredine kolovoza 1992. boravili u Tučepima, gdje su pripremili i polagali preostale ispite. 8. listopada stigli su u Samobor, gdje je tjedan dana kasnije započela nova akademska godina, i tako je bilo sve kroz slijedećih pet godina, dok se nismo vratili u Sarajevo u obnovljenu zgradu Teologije u proljeće 1997. godine.
Izvor: Bilten Franjevačke teologije, br. 2/2000.
Marko Karamatić
1. Stanko Šućur i njegov sin Božo su kasnije u ratu poginuli. Zemljište na kojem se nalazi zgrada naše Teologije kupljeno je od te obitelji u prvoj polovici šezdestih godina.
2. Dr. Mišo Abramović i danas poslije rata posjećuje našu kuću i ovdje je uvijek rado viđen gost. Dr. Rajko Kovačević, koji je s Abramovićem radio u kasindolskoj bolnici, bio je neformalno naš kućni liječnik do početka rata. Kada je rat u BiH bio na vidiku, on se s obitelji prebacio u Beograd, a odatle ubrzo u Izrael, gdje je uzeo židovsko ime i prezime, i tamo trajno ostao. Iz Izraela se povremeno javlja telefonom.
3. List je pokrenut u proljeće 1991., magazinskoga je formata (29 x 22 cm), s naslovnicom u boji, na šezdeset stranica. Uredništvo je imalo sjedište u Sarajevu a činili su ga: fra Mile Babić (glavni i odgovorni urednik), željko Ivanković, Miljenko Jergović, Ivan Lovrenović, Vitomir Lukić, Jozo Mašić, Petar Miloš i Mile Stojić. Osnivač i izdavač je bio PCC, Međugorje, a direktor Pero Buntić. Ovaj je hrvatski dvotjednik, u onoj općoj pregrijanoj atmosferi nakon propasti komunističkog projekta, trasirao jedan razuman i civiliziran put u tretiranju aktualnih političkih i kulturnih tema. Bio je to vrijedan i zapažen pokušaj artikulacije hrvatskih i bosanskohercegovačkih interesa i afirmacije života u zajedništvu. Na žalost, tokovi političkih zbivanja nisu išli na ruku takvome jednom pokušaju, te se list nije mogao dugo održati.
4. Na Teologiji su se tada zatekli slijedeći profesori: fra Vitomir Slugić, fra Luka Markešić , fra Anđelko Barun, fra Benedikt Vujica, fra Miro Vrgoč, fra Velimir Valjan, fra Božo Lujić, fra Mile Babić, fra Mirko Jozić, fra Marko Karamatić (autor ovih redaka), fra Ivo Marković, fra Anto Popović, zatim duhovnik fra Franjo Mušura, brat-laik fra Franjo Majdandžić i fra Ivo Krešo (rekonvalescent iz Rame, nepokretan, koji se stjecajem okolnosti našao na Teologiji), te časne sestre: Felicija Bijader, Izidora Kovačušić, Vjenceslava Barun, Teofila Živković, Nevenka Medvjedović, Evelina Tomas, Amalija Kolobarić i civilna radnica Tonka Pravdić. Studenti nisu bili na Teologiji. Oni su kućama otišli za uskrsne blagdane i preporučeno im je da se ne vraćaju u Sarajevo dok o tome ne budu obaviješteni. Povratak je uvjetovan razvojem političke i vojne situacije u BiH.
5. Anton Tus, general zbora Hrvatske vojske, rodio se 1931. u Bribiru. Nakon završene vojne akademije bio pilot lovac (1950.). U JNA imao čin general pukovnika. Bio zapovjednik Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (1985.-1991.). Od rujna 1991. je u HV-u, načelnik Glavnog stožera i general zbora. Svoje izuzetno veliko vojno iskustvo iskoristio u organiziranju obrane Hrvatske i stvaranju HV-a.
6. Prve informacije o mogućem smještaju Teologije u izbjeglištvu prikupljali su u Zagrebu fra Anđelko Barun, meštar bogoslova, i fra Benedikt Vujica, gvardijan, početkom srpnja 1992. Oni su se interesirali za smještaj kod franjevaca u Samoboru ili na Odri kod trećoredaca, ali su u obje zgrade bili smješteni prognanici. Nakon što je u srpnju 1992. iz Sarajeva izašao i dekan Teologije Ivan Bubalo, on je proslijedio u traženju rješenja. Provincijal hrvatskih franjevaca fra Mirko Mataušić rekao mu je da su oni spremni dati zgradu gimnazije u Samoboru, ali da se s naše strane moramo pobrinuti za smještaj vukovarskih prognanika, koji su se tada tamo nalazili. A to je upravo bilo najteže. Kako je u tome bilo ozbiljno zapelo, Bubalo je kontaktirao s nekim članovima hrvatske Vlade. Posjetio je ministra Gojka Šuška i potpredsjednika Vlade dr. Matu Granića. Od njih je dobio čvrsta obećanja da će to pitanje biti riješeno. I uistinu u tome se uspjelo. Prognanici su 4. rujna preselili iz Samobora u bivšu vojnu bolnicu u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Tako je naša Teologija već u listopadu mogla započeti s radom u Samoboru.
