1. Kad je fra Augustin Miletić postao biskupom u Bos ni, njegov se život stubokom promijenio. Dok je ranije bio profesor u Brešiji i Padovi te rado slušan, čuven, gradski pro povjednik, 1803. povjerena mu je briga za najvećim dijelom nepismene težake i pastire, raštrkane po golemom bosanskom i zapadno-hercegovačkom području. Ostao je na toj dužnosti najprije kao pomoćni biskup deset a onda kao samostalni bis kup još osamnaest godina, sve do svoje smrti 1831.

Njegova se biskupija prostirala po golemom, vrletnom području, koje je bilo bez putova, bez saobraćaja, pa često i bez osobne sigurnosti, a njegovi vjernici gotovo odreda siro mašni, neuki, bespravni kmetovi. Njegovo je svećenstvo, za to liko polje rada, bilo malobrojno; nije raspolagalo s više od četiri crkve i jednom kapelom u cijeloj Bosni i Hercegovini i često je stanovalo u kakvom bijednom kućerku ili seljačkoj kolibi. Kad je trebalo govoriti misu, trebalo je vani – na ot vorenom – podignuti oltar: na četiri koca stavili bi odozgor veću drvenu i manju kamenu ploču pa su i svećenik i puk podjednako bili izloženi studeni, vjetru, kiši i snijegu. Što se u takvim prilikama moglo očekivati, i što je u vjerskom po gledu mogao postići ne znam kako revan i pobožan biskup?! Čovjek bi rekao – ništa ili vrlo malo.

2. Fra Augustin Miletić – sa svojim svećenicima – po kazao je da se mogu ostvariti čuda. Dobru polovicu svoga vremena provodio je on pohađajući svoje prostrano područje. Šest do sedam mjeseci u godini obilazio je svoje vjernike, na konju ili pješice, odjeven u civilno odijelo, noćivajući u kolibi ili pojati, a nekad i u staji, pored stoke, neumorno propovijedajući i ispovijedajući, dozivljući k sebi one koji su u nekoj župi zastranili ili koji su bili u zavadi: nije popuštao dok ih ne bi izveo na pravi put. Gledao je kako svećenici rade pa ih je ispravljao i poticao na bolje. Ti dani biskupovog pohoda, kad se dijelila sv. krizma, bili su dani temeljite duhovne ob nove cijele župe. I kad bi otišao iz nekog kraja, držao je onih nekoliko grešnih ili zavađenih na pameti . . .

To je bila jedna polovina njegove godine. Drugu je polo vinu (zimsku) provodio u svom samostanu u Fojnici: pišući izvještaje i pisma, i sudjelujući kao član redovničke obitelji u svim poslovima: rano izjutra ispovijedajući, počesto propovi jedajući, vršeći vjersku pouku, i druge poslove, kako je već ustrebalo.

3. Ali, da mu djelovanje bude trajnije i šire, Miletić se domislio da izloži kršćanski nauk i u knjizi. Naizgled nepre mostiva zapreka bila je u tome što su njegovi vjernici, uz male iznimke, bili odreda nepismeni. Kako svladati tu prepre ku? Napisao je malu uputu u čitanje za nepismene, abecedar ku ili bukvar, uz koji je sastavio i slogove za uvježbavanje čitanja . . . Sve to izgleda vrlo lako danas, kad imamo jedno stavni pravopis. Nekoć je to bilo mnogo, mnogo teže, jer je npr. »lagiczu« trebalo pročitati kao »lađicu«, »odpusctegne« kao »otpuštenje«, »nereczi« kao »ne reci«, »tugi« kao »tuđi« itd. A da se pređe od slova i slogova na riječi i rečenice, izabrao je ono što su ti početnici već znali: obične molitve kao Oče naš, Zdravo Marijo i Vjerovanje ... pa su ti početnici sa začuđenjem otkrili kako im s papira uskaču u dušu riječi i smi sao, otkrili su čaroliju čitanja.

No to je bilo tek sredstvo a cilj je bio – pružiti vjernici ma vjersku pouku. Miletić je to učinio vrlo pristupačno u svom djelu »Istomačenje stvari potribiti nauka krstjansko ga«. To je bilo jasno i svakome shvatljivo tumačenje kršćan skog nauka, do te mjere toplo i lijepo izloženo da se ono i da nas, nakon tolikih drugih odličnih izlaganja, isplati čitati. Ta njegova knjiga nije tek nabrajanje tvrdnji do kojih su teolozi došli, nego konkretna, sasvim određena, uputa za kršćanski život. A onako kako je bila toplo pisana, tako je srdačno bila i prihvaćena od puka i od svećenika; te omiljele »Biskupo vače« doživjele su tri odn. četiri izdanja: prvo 1818, drugo 1828; treće je izdanje priredio hercegovački biskup fra Anđeo Kraljević 1857. a četvrto (prerađeno) nadbiskup Josip Stadler.

Miletić se podjednako pobrinuo da i svećenicima napis meno dadne prikladne upute kako će vršiti svoje pastirske dužnosti svojim djelom »Naredbe i uprave«. Na taj je način, kao svojom produženom rukom, preko njih, uzdizao svoj puk u vjeri.

4. Nastojao je povećati broj svojih suradnika-svećenika. Odgajati ih u Bosni nije bilo moguće pa je on molio crkvene vlasti u Rimu, gdje su odobrili da će primiti na školovanje dvadeset mladića u Italiji; na sjeveru, u austrijskom carstvu, isposlovao je da ih prihvate trideset. Pobrinuo se da dječaci određeni za svećenike i u Bosni dobiju dobru pripravu: s određenim poučavateljima i osiguranim uvjetima za učenje, bez služinskih poslova.

Znao je da su tri stara franjevačka samostana tri stupa na kojima je stajao bosanski katolicizam pa se brinuo za njih: kreševskom samostanu, koji je bio do vrata zapao u dugove, pomogao je da mu papa Pio VII . podari 1000 talira a ugarsko svećenstvo 280 forinti. Isposlovao je ferman da se mogu popraviti gotovo istruli krovovi i oronuli zidovi sutješkog i foj- ničkog samostana. Na sličan način nastojao je pomoći, pravno i ekonomski, medicinski, svom puku; upravo radi bolje zaštite svojih vjernika isposlovao je da Provincija pošalje na studij istočnih jezika fra Marijana Šunjića, da se lakše mogne no siti s turskim vlastima. Ipak, ni izdaleka mu nije pošlo za ru kom ostvariti sve za čim je čeznuo.

5. Tko je bio taj čovjek koji je iza svega toga stajao i sve vodio? Kakva li je bila ta ličnost koja je sve to mogla či niti? – Bio je to čovjek velikog unutarnjeg života – poniz nosti, blagosti, siromaštva, molitve, posta, neumornog rada. Predugo bi nas odvelo kad bismo ovdje iznosili pojedinosti o tim stvarima; ustručavamo se to učiniti i zato što bi današ njem čovjeku mnogo toga izgledalo naprosto nevjerojatno (npr. njegovo »sušenje« petkom o samom kruhu a nekad i bez njega, ili to što kroz zadnjih dvanaest godina nije zimi u sobi uopće ložio, ili to što je iza vlastite mise »slušao« nekoliko drugih svetih misa »na velikim koljenima«, itd.). Ali, tek time postaje nam razumljivo da je onda, onako pun Boga, uspješno prenosio vjeru na druge, da je svojom blagošću razoružavao nagle i naprašite, svojom nesebičnošću otvarao srca i ruke, da je – u punoj mjeri – mogao biti duhovni pastir cijelog svoga područja, čitave Bosne i Zapadne Hercegovine.

Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi, Sarajevo 1988, str. 41-44.

IZVORI I LITERATURA:

Ign. Gavran: Pastoralno djelovanje fra Augustina Miletića, apostolskog vikara u Bosni i Hercegovini, Kačić XIV/1982, Split 1982, str. 121-141. Tamo se u bilješkama ispod teksta navode objavljeni i neobjavljeni izvori i literatura.