Franjevačka provincija Sv. Križa - Bosna Srebrena

  • Puni ekran (Fullscreen)
  • Široki ekran (Widescreen)
  • Uski ekran (Narrow screen)
  • Veća slova
  • Standardna veličina slova
  • Standardna veličina slova

Samostansko područje Petrićevac

Barlovci – župa sv. Vida mučenika

Područje župe Barlovci bilo je do 1876. god. u sastavu župe Ivanjska, kada je od nje odvojeno i pripojeno petrićevačkoj župi. God. 1879. Barlovci postaju samostalnom župom i od tada se vode župne matice.

U 17. st. na tom je području postojala župa Dragočaj, koja je 1672. god. imala 1.200 katolika. Ona je nestala u vrijeme Bečkog rata pod konac 17. st. Lokalitet Crkvine (groblje), gdje je nekoć bila crkva Sv. Vida mučenika, spominje se u 18. st. kao mjesto gdje se okupljaju vjernici iz pobožnosti prema Sv. Vidu. Tome je mjestu papa 1775. god. podijelio povlasticu potpunog oprosta.

Sadašnji župni stan izgrađen je 1884. god. Između dvaju ratova (1934-38) on je proširen. Obnovljen je 1970-71. godine, nakon što je u potresu 1969. bio oštećen. U zadnjem ratu kuća je devastirana a dijelom i zapaljena. Obnovljena ej 2002. godine.

God. 1978. izgrađena je vjeronaučna dvorana.

Uz župni stan bila je prostrana kapela, koja je služila za bogoslužje do izgradnje crkvice 1895. g. Sada postojeća crkva izgrađena je 1911-12, a zvonik je nadograđen 1924-25. godine. Na njemu se nalazi zvono nabavljeno 1923 (170 kg). Crkvu su prije drugog svjetskog rata oslikali češki majstori iz Praga. Nakon oštećenja u potresu listopada 1969, ona je god. 1972-73. sanirana. Crkva je 1999. godien obnovljena nakon što je u zadnjem ratu bila oštećena i devastirana.

Oltar, ambon i krstionica izrađeni su po nacrtu Alojzije Ulman, koja je također izradila i kopiju slike Sv. Vida od G. Jurkića. Zidnu sliku Gospa od anđela izvela je Ivana Ulman-Ćurilović 1975. god. Put križa i Posljednju večeru (intarzija) izradio je domaći priučeni majstor Ilija Blažević.

U vrijeme osnutka 1879. god. župa Barlovci je imala 1.416 vjernika, kojih se broj 1935. povećao na 5.012.

Župa je 1991. godine imala, nakon odjeljenja i osnutka župe Trn 1980. oko 4.000 vjernika (1974: 6.120) od kojih je u zadnejm ratu većina prognana. Danas župa ima 130 vjernika. Župu tvore slijedeća naselja: Barlovci, Dikevci, Kuljani, Matoševci, Ojdanići, Orlovac, Ramići, Strnjani i Zalužani.

U župi se nalazi podružna crkva u Strnjanima (Sv. Franje Asiškog, 12x6 m, izgr. 1974.), osim kapela, od kojih je po jedna na šest grobalja, te dvije izvangrobljanske: u Kuljanima i na Ojdanića brdu.

Bihać – župa sv. Ante Padovanskog

Župa u Bihaću ima svoje korijene već u 13. st. U tom najranijem, srednjovjekovnom razdoblju, u Bihaću se spominje više crkava, te dominikanski i franjevački samostan, koji su porušeni nakon turskog zauzeća Bihaća u 16. st. Dominikanska crkva Sv. Ante pretvorena je u džamiju (Fetija). Na njoj su i danas uočljivi gotički portal i prozorska rozeta. Nakon tih događaja preostale katolike su pastorizirali franjevci iz Vodičeva i Majdana.

Sredinom sedamdesetih godina 17. st. spominje se bihaćka župa i tada je imala 200 katolika i trošnu crkvu. Ona ponovno iščezava u vrijeme Bečkog rata koncem 17. st. i o njoj nema spomena sve do 1741. god. Potom se 1768. g. tu spominje mala misija, koju pastorizira jedan svećenik.

Tek je 1771. god. poznat prvi župnik obnovljene župe i od tada postoje matice. Budući da je Bihać bio u pograničnom dijelu Carstva, nije tu bilo lako biti župnikom, o čemu svjedoči i ubojstvo župnika fra Joze Valentića 1788. god. Franjevci nisu stanovali u samom gradu, nego po okolnim mjestima. Tijekom druge polovice 18. i početkom 19. st. kao mjesto župnikova stanovanja spominje se Kralje, četrdesetih godina 19. st. Vedro Polje, a od 1855. god. župnik boravi na brdu Križ, gdje je 1860. izgrađen župni stan.

Početkom sedamdesetih godina 19. st. župnik pokušava sagraditi crkvu, za što je kupio zemljište na Križu i pripremio materijal. Turske su vlasti, međutim, zapriječile gradnju. Na tome se ponovno počinje raditi početkom osamdesetih godina. Gradnja je najzad započela 1885. i trajala do 1891. god. Crkva je 1899. god proširena, a uskoro su u njoj izvedeni glavni i dva pobočna oltara, te nekoliko godina kasnije pjevalište (kor). Godine 1938. crkva je temeljito preuređena prema nacrtima arhitekta Stjepana Podhorskog. Ona je dobila oblik latinskog križa (duljina 58 m i širina u križu 24 m), s kupolom na križištu (promjer 22, a visina 24 m) i tri polukružne apside. Crkva je bila među najljepšim u Bosni Srebrenoj. Porušena je prilikom zračnog napada 1943. god. Ostao je samo zvonik.

Kako je župa ostala bez crkve, bogoslužje se držalo u provizornoj kapelici u ovećoj gospodarskoj zgradi uz župni stan. Tek 1970-72. god. franjevci su uspjeli izgraditi novu crkvu, oktogonalnog oblika, po projektu arhitekta Z. Ćuka. Na zvoniku se nalaze tri zvona. Godine 1977. u crkvu je postavljen križni put (terakota) J. Marinovića, te nešto kasnije brončani kipovi Sv. Ante (K. Bošnjak) i Majke Božje (J. Marinović). Kip Nikole Tavelića izradila je kiparica L. Ulman 1963. godine.

Budući da je prvotni župni stan bio udaljen od crkve oko 2 km, to je 1900. izgrađen novi u blizini crkve. Župni stan je solidno građen te i danas služi svojoj svrsi. Renoviran je u drugoj polovici sedamdesetih godina. U njemu se nalaze dvije slike G. Jurkića: Sv. Anto Pustinjak i Sv. Juraj.

Godine 1857, prije nego što su uspjeli izgraditi crkvu, franjevci su u župi podigli pučku školu i tako su u svoju pastoralnu aktivnost uključili prosvjetni rad.

Bihaćka župa imala je tijekom vremena slijedeća kretanja broja vjernika: 1776. god.: 1.199, 1829: 1.147, 1877: 1.759 i 1935: 4.300 vjernika.

Župa Bihać godine 1991. imala je 3.620 vjernika (1974: 4.200), a danas ima 2.961. Broj vjernika se smanjuje prije svega zbog iseljavanja. Župu Bihać tvore slijedeća naselja: Bihać, Čavnik, Dobrenica, Golubić, Greda, Izačić, Kralje, Križ, Lohovska Brda, Papari, Ružica, Sokolac, Vedro Polje, Vrkašić i Žegar.

Na župnom području nalazi se sestarski samostan Sv. Josipa (Klanjateljice Krvi Kristove). U župi nema podružnih crkava, a kapelice se nalaze na tri od četiri postojeća groblja.

Ivanjska – župa Uznesenja Marijina

Župa Ivanjska ima svoje korijene već u 14. st. U nekim je razdobljima bila vrlo prostrana. U 17. st. njezino je sjedište u Gornjem Dragočaju. Godine 1672. ima 1.200 vjernika. U vrijeme Bečkog rata pod konac 17. stoljeća brojni su se katolici iselili, a crkva i župni stan porušeni. Sjedište je župe potom preneseno u zaklonitije mjesto "Ružići-Mamenice", koje se javlja pod širim imenom Ivanjska. U 18. st. župnikova je kućica, zajedno s drvenom kapelom, smještena u skrovitosti šume. Mise za puk župnik je držao u svečane dane u dvorištu pred kapelom te na šest grobalja. U 18. i početkom 19. st. župa je vrlo prostrana: na istok se protezala do Vrbasa, a na sjever do Save. Na tom području danas postoji veći broj župa. Ivanjska ima matice od 1760. godine.

Sadašnja župna crkva izgrađena je 1884. godine, a 1905. je nadograđena. Zvonik, na kome su sada tri zvona (težina: 187, 388 i 660kg), podignut je 1934. god. Crkva je obnavljana 1954-55, a zatim 1972- 73. godine, kada joj je prilikom sanacije, nakon potresa 1969, dograđen novi zvonik. U crkvi se nalaze kipovi Gospe, Srca Isusova i Sv. Ante. Postaje križnog puta i zavjetna slika Uznesenja BDM su u zadnjem ratu odnesene. Između 1877. i 1887. god. promijenjen je zaštitnik župe: umjesto Sv. Mihovila od tada je to Uznesenje Marijino.

Župni stan je podignut 1895, a nadograđen 1939. godine. Obnavljan je 1970 (nakon potresa), te ponovno 1980. godine. Zbog dotrajalosti i oštećenja u ratu stara župna kuća je 1998. srušena. Nova kuća napravljena je 1999. godine.

Broj je vjernika u župi tijekom vremena bio slijedeći: 1761. god. : 3.642, 1813: 3.689, 1877: 2.100 i 1935: 3.869 vjernika. Župa je kroz to vrijeme diobama teritorijalno smanjena.

Ivanjska je godine 1991. imala 3.524 katolika (1974: 4.960). Tijekom ratnih godina (1992-95) većina župljana je izbjegla ili prognana. U župi je ostalo oko 100 uglavnom starijih osoba. Povratak teče sporo tako da danas župa ima 157 katolika.

Župi pripadaju slijedeća naselja: Abrići, Brđani, Cerici, Dvorani, Gagrice, Gradina, Josipovići, Kozara, Lipovac, Mamenice, Miloševići, Mišin Han, Radinjača, Ružići, Taraševac, Valentići, Vučića Gaj, Vukovići i Žabari. Na području župe nalazi se šest kapelica i sve su grobljanske.

Motike – župa sv. Petra i Pavla

Župa Motike je osnovana 1983. god. odvajanjem od župe Petrićevac.

U 17. st. postojala je istoimena župa, koja je uz banjalučku, jedina preživjela Bečki rat u tom kraju koncem 17. st. Ona se spominje početkom 18. st., ali je uskoro iščezla. Motike su potom tijekom 18. st. uključene u župu Ivanjska, a od početka 19. st., zajedno s Čivčijama (koje su bile u granicama župe Ivanjska), pripojene su Petrićevcu, u čijem su sklopu ostale do osnutka župe 1983. godine.

Izgradnja župne kuće započela je 1986. god. po projektu arhitekta Danila Fürsta. Kuća je useljena 1989. godine, a u njezinom prizemlju je otvorena kapelica, koja će služiti u bogoslužne svrhe do izgradnje nove crkve. Tijekom rata iz kuće je protjeran župnik a naseljene su srpske izbjeglice nakon čijeg odlaska je kuća potpuno opustošena i opljačkana.

U župi je prije rata (1991.) živjelo 1.403 vjernika. Njihov broj se tijekom ratnih godina smanjio. Župa danas ima samo 48 vjernika.

Stranica 1 od 3

  • «
  •  Početak 
  •  « 
  •  1 
  •  2 
  •  3 
  •  » 
  •  Kraj 
  • »
Trenutno se nalazite na: Zabava Samostansko područje Petrićevac