Priča se da je znameniti franjevac fra Grgo Martić ovako pred smrt molio:
- Bože, došlo vrijeme da i ja k tebi pođem. Možeš me osuditi jer imaš zašto - čovjek sam. A možeš me i pomilovati - bilo bi bolje - jer time ti ništa ne gubiš, a ja puno dobivam.

Fra Eduard Žilić poslao ljeti iz Sarajeva svom zemljaku i prezimenjaku fra Ivi Žiliću, Misniku, u Beograd nekoliko brojeva novog Glasnika sv. Ante kojeg je uređivao. Primivši i pregledavši pošiljku Misnik je odlučio vratiti časopise fra Eduardu pišući na pošiljci razlog zašto vraća primljenu pošiljku:
- Ljeti ne čitam ništa!
U blizini se našao fra Jozo Markušić, tadašnji beogradski predsjednik rezidencije, i kad je čuo o čemu se radi, rekao je Misniku - dodaj:
- Ni zimi svašta!

Između dva svjetska rata doseljeni pravoslavac Bogojević u Budžaku imao je kavanu, u koju je katkad navraćao i Misnik fra Ivo Žilić. Jednom zgodom vraćao se Misnik na Petrićevac. Prolazio je blizu spomenute kavane. U jarku pored puta vidio je kako leži neki čovjek. Priđe mu, misleći da je imao neku nesreću ili da ga mori teška i nagla bolest. Govori nepoznatome:
- Čuj! Ja sam svećenik; ako treba ispovijed, pomazanje, to što se običava u takvim situacijama...
Čovjek, totalno pijan, jedva mu odgovara:
- Hajde Ti svojim putem. Ovo nije od Boga, nego od Bogojevića.

Nekako u poratno vrijeme raspravljali ljudi na Šćitu s milicionarima o vjeri. Dokazivali im kako treba vjerovati u Boga, a milicionari njima dokazivali kako Boga nema. Pokušavali im seljaci dokazati, ali bez uspjeha. Konačno pozovu u pomoć fra Ivu Žilića zvanom Misnik:
- Fra Ivo, pomozi nam. Evo, drugovi vele da nema Boga. Što ti kažeš?
- Ovdale pa do Sežane nema, a onda opet ima - odgovori mirno fra Ivo.